Bivši militant is-a o životu džihadista

Kako se pridružiti IS-u i pridružiti se redovima džihadista i krenuti u rat? Svi koji su razmišljali ili se žele pridružiti militantima IS-a su pozvani da pročitaju. Bivši militant IS-a iz Tadžikistana govorio je o novačenju, prelasku granice, kampu za obuku militanata, neprijateljstvima i bijegu.

Prema tadžikistanskim vlastima, više od tisuću građana Tadžikistana bori se u Siriji na strani ekstremističke skupine Islamska država [aktivnosti IS-a su zabranjene u mnogim zemljama, uključujući Britaniju, Rusiju i Tadžikistan]. Prema službenim informacijama, tamo je već stradalo oko 300 Tadžika koji su bili u redovima džihadista.

Muškarci od 19 do 45 godina idu u rat u Siriju. Često se upuštaju na ovo opasno putovanje sa svojim suprugama i djecom.

Regruteri IS-a među tadžikistanskim radnim migrantima u Rusiji pronalaze nove pristaše među građanima Tadžikistana.

Prošle godine donesena je izmjena i dopuna Kaznenog zakona Tadžikistana, prema kojoj su oni koji su dobrovoljno napustili redove džihadista i vratili se u domovinu oslobođeni kaznene odgovornosti.

U pravilu se nakon povratka osoba smješta u istražni zatvor i tamo drži nekoliko mjeseci dok je ispituju službenici Ministarstva unutarnjih poslova Tadžikistana, Državnog odbora za nacionalnu sigurnost i Ureda glavnog tužitelja .

Oko 200 bivših džihadista iz Tadžikistana već je prošlo kroz ovu proceduru.

Među onima koji su se vratili u domovinu bio je i Bobodžon Karabojev, 30-godišnji stanovnik grada Vakhdata, koji se nalazi nedaleko od Dušanbea.

U Siriju je došao iz Turske, a u Istanbul je doletio iz Moskve, gdje je radio kao taksist. Ispostavilo se da je jedan od njegovih putnika regruter IS-a.

U Tadžikistanu je Bobojon završio srednju školu, zatim upisao vojni institut, ali je napustio zbog obiteljskih razloga i otišao raditi u Rusiju, gdje je živio oko 10 godina.

Kako unijeti sreću u svoj život?

U Siriji je proveo oko četiri mjeseca. Prva točka njegove baze bila je drevna Palmyra.

Anora Sarkorova, dopisnica ruske službe BBC-a, razgovarala je s Bobodžonom Karaboevom.

Bobojon Karaboev: U ljeto 2015., zajedno sa 150 regruta, odvezli su me u tri autobusa u Palmiru, koju su do tada već zarobili militanti "Islamske države". Kamp za obuku militanata bio je smješten tri kilometra od povijesnog dijela grada. Bile su to specijalne snage IS-a.
Da budem iskren, tada nisam baš poznavao povijest Palmire, ali kad sam vidio grad, ostao sam zapanjen njegovom ljepotom. Veličanstveni stupovi, lukovi, dlanovi. Ovo mjesto imalo je posebnu fantastičnu auru.

Bilo je dosta razaranja – kako u povijesnom dijelu grada, tako i u stambenim naseljima. Sve je ležalo u ruševinama. Na ulici su ležali razbijeni stupovi i kameni ulomci.

Pitao sam našeg arapskog instruktora što je ovo mjesto. Odgovorio je da je ovo Palmyra, koju su nedavno zauzeli i uništili. Ovaj Arapin je odgovorio i na moje pitanje zašto bi se takva vrijednost trebala uništiti. Rekao je da sve što ne odgovara našoj vjeri i što se prema našim vjerskim uvjerenjima smatra grešnim, treba uništiti.

Međutim, kasnije sam primijetio da je uništeno samo ono što se nije moglo prodati, a sve najvrjednije je davno prodano. One koji su to činili uopće nije zanimalo pitanje koliko muzejski eksponati odgovaraju njihovim vjerskim uvjerenjima. Prodano je što se moglo prodati. Zarađivali su na svemu, ne razmišljajući o vjeri u tom trenutku. Pa ono što se ne može prodati nemilosrdno je uništeno. To je učinjeno namjerno - da se pokaže snaga, zastrašivanje, da se pokaže njihovo barbarstvo.

Ti ljudi govore u ime islama, ali ono što sam ja vidio u Siriji, ono što su oni radili – toga nema i ne može biti u islamu, ni u jednoj vjeri svijeta.

Kako prepoznati teroriste u gomili?

Nisam se dugo zadržao u Palmyri. Uvjeti u kojima smo držani bili su nepodnošljivi. Vrućina, glad, žeđ. Počeo sam negodovati. I ubrzo su me strpali u zatvor zbog nezadovoljstva, bilo je tu - za ljude poput mene, nezadovoljne.

BBC: Što su vas učili u logoru IS-a?

B.DO.: Nisu nas ništa posebno učili. Najvjerojatnije je to bio svojevrsni probni rok. Htjeli smo vidjeti koliko strpljivo možemo podnijeti nedaće svakodnevice, koliko smo ideološki. Među 150 ljudi s kojima sam bio tamo, bila su samo tri Tadžika. Svi ostali su Arapi i također prevoditelji iz Jemena. Znao je ruski. Svi smo bili otprilike istih godina – od 25 do 30 godina. Na dan kada smo dobili bocu vode i sedam datulja. Ponekad je zapovjednik dolazio u vrlo skupom automobilu s klimom. Provjerio je situaciju i ponovno otišao.

Problem s većinom momaka koji su završili u Siriji na otprilike isti način kao i ja bio je taj što smo nasjeli na obećanja o poslu, poštenoj državi, ali stvarnost se pokazala drugačijom.

„Problemi s poslom. kriza"

BBC: Kako ste upoznali svog regrutera??

B.DO.: Radio sam u Rusiji oko 10 godina. U Samari je bio pomoćni kuhar u restoranu, u Moskvi si je kupio auto, zarađivao kao privatni taksist, zatim Petersburg. Voljela sam putovati.
Slučajno sam upoznao regrutera koji me poslao u Siriju. Vozio ga nekoliko puta. Bio je to Tadžik, predstavio mi se kao Abdurahmon. On je bio moj klijent. Počeo komunicirati. Pričao mi je o Siriji. Stalno je govorio o nepravdi života u Tadžikistanu, u Rusiji, pokazivao razne video zapise.

Gdje se opustiti vikendom, odmorima ili odmorima?

Tada sam počeo imati problema s poslom. Kriza. Primio manje. A onda mi je ponudio da odem u Siriju. Kao, ideš, gledaj, možeš zaraditi, ali ako ti se ne sviđa vratit ćeš se, nema problema. Tada me Sirija uopće nije zanimala. Sve što sam znao o ovoj zemlji saznao sam iz TV priloga. Čuo sam i za Islamsku državu, ali nisam znao ništa o njima. Regruter mi je rekao da u Siriji nema posebnog rata, a na teritorijima koje je okupirao IS postoje tvornice i tvornice - da možete otići i zaraditi novac.

Regruteri (tada sam razgovarao s drugim, također tadžikistanskim, po imenu Khalil) su vrlo iskusni psiholozi. Biraju ljude s problemima. Nezaposlenost, ilegalni status, poniženje od strane službenika za provođenje zakona, skinheadi, nepravda - sve je to plodno tlo za regrute. Oni vješto zombiraju ljude, a vi prestajete realno procjenjivati ​​situaciju. Počneš im vjerovati. Uvid dolazi kada je prekasno i ništa se ne može promijeniti.

Mora se shvatiti da je za regrutera ono što radi njegov posao od kojeg zarađuje za život. Moj tadžikistanski regruter studirao je u Egiptu. Tamo je bio prožet radikalnim idejama. Posebno je pripremljen. I nije slučajno bio u Rusiji. To je bio njegov posao. Sve društvene mreže imaju svoje račune. Tamo regruteri razgovaraju sa svima koji posjećuju ove stranice, koji ih zanimaju.

Ljudi u očajnim situacijama kojima je potreban novac prvi padaju na udicu regrutera.
Jednom, dok sam već bio u Siriji, odlučio sam nazvati svog regrutera i pitati zašto mi je to učinio. Na što mi je on, smijući se, odgovorio da će me uskoro ubiti, da sam naivac, da je to njegov posao i da ima mnogo sličnih meni - onih koje je poslao u Siriju. Dodao je da takvi nikome nisu potrebni, a naša je sudbina jednostavno neslavno umrijeti.

Bježi od sebe

BBC: I tko ti je platio put?

B.DO.: Za put do Sirije nije bilo novca, ali pokazalo se da to nije problem. Kupili su mi kartu i platili sve putne troškove do tursko-sirijske granice. Dočekali su nas u Istanbulu. Odatle smo se odvezli u grad Gaziantep na granici sa Sirijom. Vozili smo se taksijem 18 sati. Bilo je to krajem travnja prošle godine.

Sa sirijske strane nas je pokupio auto. Dočekao nas je tip iz Dagestanca koji je govorio ruski. Uzeo nam je putovnice i mobitel. Kad sam ovom Dagestancu rekao da mi se ovdje ne sviđa i da se želim vratiti, on je podrugljivo odgovorio da odavde nema povratka brate. A onda sam počeo shvaćati da sam prevaren i u što sam se uvukao. Sa mnom je nekoliko ljudi prešlo sirijsku granicu.

Kroz otvoren prozor

BBC: Pa, tako je lako prijeći tursko-sirijsku granicu? Nije teško pronaći taksista koji, znajući kamo idete, pristane da vas odveze?

B.DO.: Tursko-sirijsku granicu prešli smo mirno. U daljini sam vidio vojarne turskih graničara i samu vojsku, ali ih nije bilo na našem mjestu. Tamo gdje smo prešli granicu bio je mali “prozor” kroz koji su ljudi mirno prolazili. Ne znam kako se to dogodilo, ali siguran sam da sve ovo nije bilo slučajno.

U Istanbulu regruteri imaju svoje taksiste koji vas odvoze do sirijske granice. Znaju što rade, koga voze i zašto. Prilikom prelaska granice taksist je fotografirao mene i moje dokumente te je u mom prisustvu poslao te fotografije mom regruteru. Tako se, očito, prijavio za obavljeni posao, za koji je kasnije dobio novac. Neki dobivaju plaću da te odvedu do granice, dok drugi otvaraju "prozore". Uostalom, teritorij je čuvan i zatvoren, ali mi smo se mirno vozili i bez žurbe stigli na teritorij Sirije. Dovezli su nas u dva taksija. Bilo je žena, djece, muškaraca. Vidio sam građane Kirgistana.

Igre za veliku tvrtku

Sutradan sam odveden u Raqqu. Na putu sam izbrojao šest zapreka. Nisu nas zaustavili na tim mjestima: poznavali su auto, a Dagestanac koji je s nama bio već dobro poznat iz viđenja.
Mjesec i pol dana proveo sam u podrumu, u kojem je osim mene bilo još 170 ljudi. Svi su kao ja, pridošlice mladi momci. Francuzi, Španjolci, Arapi, Rusi. Upoznao sam jednog. Rekao je da je iz Kalinjingrada, da je prešao na islam. Predstavio se kao Abu Talha, nije dao svoje rusko ime.

Jednom dnevno smo bili hranjeni rižinom juhom. Tijekom prvog mjeseca prikupljaju se podaci o osobi. Tamo je bilo puno ljudi. Vidio sam tamo, u podrumu, torbe s putovnicama, telefonima i osobnim stvarima. Sve se to uzima od ljudi, a umjesto toga, nakon provjere, dobivate papir s vašim podacima. Ovo je vaš novi dokument.

BBC: U tom periodu upoznavanja uspjeli ste izaći u grad i vidjeti što se tamo događa, kako ljudi žive?

B.DO.: Ne. Nismo smjeli izaći iz podruma. Tamo je disciplina vrlo stroga. Nitko zapravo ništa ne razumije. Tamo sam prvi put vidio kako je ubijen momak iz Tunisa. Bio je jedan od nas. Rekli su nam da je špijun. Svatko tko je počeo pokazivati ​​nezadovoljstvo ubijan je ili odvođen u zatvor. Bez kritike, bez pitanja.

Pucanje na ulici. Što uraditi?

Iz Raqqe je jedna grupa odvedena u Tabghu. U ovom selu su bili regruti koji su govorili ruski, pa sam stigao tamo. Tamo se nalazio naš logor, gdje su nas učili rukovanju oružjem, radili fizičke vježbe, polagali kraći tečaj vojnog roka. Nisu plaćali novac, hranjeni su jednom dnevno.

Kad je tečaj završio, počeli su nas raspoređivati. Do tada, od 20 Tadžika s kojima sam odveden u Tabghu, ostala su samo četvorica. Obaviješteni smo da su ostali ubijeni – neki su pod vatrom, neki bombardirani. Regruti poput mene tamo žive ne više od dva mjeseca.

Moji su sunarodnjaci uglavnom bili iz redova radnih migranata regrutiranih u Rusiji. Mojim sunarodnjacima je bilo jako žao što su završili u Siriji. Svi su imali san da se vrate. Nitko nije bio spreman boriti se i umrijeti, tim više što nitko od nas već nije shvatio za što se borimo. Pitao sam druge Tadžike kako su završili s IS-om. Jedan mi je rekao da je uzeo kredit u banci i da ga ne može vratiti, a regruter je obećao platiti ako ode u Siriju. Ubrzo je umro. Iza njega je dvoje djece u Tadžikistanu i neotplaćeni bankovni kredit. Ostao je dužnik.

Opće je raspoloženje bilo panično i svi su požalili što su došli u Siriju. Ali nismo puno komunicirali, jer bi svatko od nas mogao patiti ako posjeduje tuđe tajne.

Tu si baš nitko. Ideš umrijeti.

BBC: Pričajte nam o životu na mjestima pod kontrolom Islamske države.

Najbolja zabava

B.DO.: U Tabghi sam svjedočio takvoj priči: stigao je auto iz kojeg su odveli mladića od oko 25 godina, pročitali papir s presudom, a zatim su mu odsjekli glavu. U samom centru grada. Začudilo me da nitko nije ozlijeđen. Svi su navikli na grozote, krv, smrt. Negdje u blizini su se vodile borbe, ovdje su u ime IS-a odsijecali glave, vješali ljude, a stanovnici su mirno prolazili i nastavili obavljati svoje poslove. Činilo se da nikoga ne dira.

Ali najupečatljivije je da su oni koji su vođeni na smaknuće šutjeli. Nitko od njih nije vikao, pitao, pokušavao objasniti ili u nešto uvjeriti svoje krvnike. Šutjeli su, jer su shvaćali da je beskorisno voditi bilo kakav dijalog s tim ljudima. Ne može ih se sažaliti. Za njih smo bili samo ljudski materijal, topovsko meso, bili smo ništa, robovi. Nema zakona. Nisi se mogao smijati, smijati, igrati igrice na mobitelu. Ne potiče se međusobna komunikacija. Za ovo bi se moglo kazniti. Nema ni knjiga ni novina. Nema informacija o tome što se događa u svijetu.

Civili u gradovima posebno su se trudili ne izlaziti van. Žene su bile potpuno prekrivene. Muškarci su krenuli svojim poslom. Djeca su odvođena u specijalne škole. Čak sam viđao djecu od dvije ili tri godine u tim paravojnim školama.

Oni koji su u Siriju došli sa svojim obiteljima nisu se imali priliku vratiti, jer djecu oduzimaju militanti IS-a. Smatraju da su djeca vlasništvo "Islamske države".

50 dolara po borbi

BBC: Kako ste uspjeli pobjeći?

B.DO.: U Siriji sam ostao manje od četiri mjeseca i od samog početka razmišljao o bijegu. Ali to nisam ni s kim podijelio. Čak i s onima s kojima je bio u istom odredu. Nikome se ne može vjerovati. Ako nekome kažete za svoje planove, a on to sazna, tada će ta osoba biti pogubljena, a ako vas prijavi, pogubiti će vas. Tako su svi šutjeli, nitko ni s kim ništa nije dijelio. Sva naša komunikacija se svela na nagovještaje, ali ništa konkretno.

Zabavna pidžama zabava: nove i bolje ideje

Dopirati do mještana bilo je beskorisno. Mrze IS. Mrze borce IS-a. Čekaju oslobađanje. Zašto voljeti ove ljude? Za porušene gradove, kuće, za ubijenu rodbinu? Boje se jer na teritorijama koje kontrolira IS nema zakona. Može se pogubiti za bilo koji prekršaj.

Većina imigranata iz zemalja ZND-a, s kojima sam imao priliku upoznati i komunicirati, osjećala se prevareno. Svi su bili šokirani zločinima koje su tamo počinili militanti IS-a. Mnogi su se čak usudili otvoreno izraziti svoje misli da muslimani to ne mogu. Neki su zbog takvih sloboda poslani u zatvor, drugi su ubijeni. Nisu nas pitali želimo li se boriti. Samo te vode u borbu, daju oružje. Samo smo bili tjerani da ubijamo. Bili smo živa meta.

Naši emiri [zapovjednici] su uglavnom bili Dagestanci i Čečeni. Zastrašili su nas da nas u domovini čeka kazneni progon.

Sudjelovao sam u jednoj jedinoj bitci. Kako sam preživio – ne znam. Naš se odred našao pod jakom vatrom. Nisam nikoga vidio, ležao sam na zemlji. U toj borbi poginuli su skoro svi moji poznanici. Nisu ni pucali. Poslani smo naprijed kao ljudski štit u našu smrt.

Preživjelima iz te bitke plaćeno je po 50 dolara za kupnju sapuna i deterdženta za pranje rublja, kako bismo se doveli u red.

Domaći hobi. Hobiji i hobiji

I odjednom sam slučajno ugledao taksista, odlučio se i zamolio da me odveze do granice. Platio mu. Na postovima je pokazao papir koji mi je dao u IS-u. I proslijedili su me kroz stupove. Mislili su da ću upoznati nove dečke na granici. Bliže noći puzao sam preko granice. Opet nije bilo nikoga. Bez bodljikave žice, samo pustinjsko područje.

Hodao sam još sat vremena dok nisam stigao do nekog naselja. Tamo su zamolili stanovnike da pozovu policiju. Jako sam se bojao da su Kurdi. Mogli su me ubiti. Rekao sam turskoj policiji da sam državljanin Tadžikistana i da želim ići u Siriju, ali sam se predomislio. Predan sam veleposlanstvu Tadžikistana, a oni su izdali dokumente i vratili se u moju domovinu. U Tadžikistanu sam se dobrovoljno predao vlastima i sve priznao.

Nakon provjera, komunikacije sa djelatnicima Ministarstva unutarnjih poslova i Odbora za nacionalnu sigurnost, identifikacije, pušten sam. Tadžikistanske vlasti ispunile su svoje obećanje. Oni koji su se dobrovoljno vratili bili su oslobođeni kaznene odgovornosti.

BBC: Vaša obitelj je znala da ste u Siriji?

B.DO.: Moja obitelj nije ni slutila da bih mogao biti u Siriji. Saznali su tek kad sam se vratio. Mama je otišla u bolnicu. Lagao sam bratu, koji je radio u Moskvi, da idem u Njemačku, želim poslovati, prevoziti automobile. Toliko sam boli donio svojoj obitelji, ali oni me podržavaju. Pokušava pomoći i želi da ispravim svoj život. Susjedi su se prema meni ponašali drugačije. Osjećam se krivim – i pred društvom, i pred svojom obitelji, i pred domovinom. Milijun puta sam požalio zbog svoje odluke da otputujem u Siriju.

Tko će dati kćer za takve?

BBC: Kako ti sad ide život??

Kako lakše živjeti

B.DO.: Stvarno želim započeti novi život. Zaboravi svoju prošlost. Komplicirano je. Želim se vratiti na dan kada sam otišao u Siriju da promijenim sve i odustanem od ove odluke. Ali to se ne može učiniti. I uz sve to moram nastaviti živjeti.

Kod kuće su mi svi prijatelji i kolege iz razreda okrenuli leđa. Moji prijatelji na ulici mi okreću leđa, praveći se da ne primjećuju. razumijem ih. I mene je sram izaći van. Osjećam se posramljeno i povrijeđeno. Nemam skoro nikakvu komunikaciju.

Stvarno želim osnovati obitelj, ali do sada su sve djevojke kojima su mi se udvarali odbijale prihvatiti moju ponudu. Tko će dati kćer za nekoga poput mene?

Osim toga, vlasti Tadžikistana me imaju na crnoj listi. I moram puno učiniti da mi se vjeruje. Jako se bojim provokacija i sumnji. Bojim se da neću biti iskorišten.

Sa zanimanjem pratim vijesti iz Sirije i jako sam sretan zbog pobjeda nad IS-om. Mnogo toga se promijenilo u mom pogledu na život. Počeo sam shvaćati da ti ljudi mrze islam. Militanti IS-a su ljudi posebno obučeni za rat. A islam, vjera je samo maska, paravan. Žao mi je mladih ljudi kojima je ispran mozak i prevaren.

Ovo nije džihad. Rat u Siriji je veliki biznis, novac, nečiji interesi. Vođe, zapovjednici, regruti obavljaju svoje zadatke i zarađuju, a obični vojnici su prevareni momci, topovsko meso. Vođe IS-a nemaju sažaljenja, ništa ljudsko, nema vrijednosti.

Zaista bih volio da nitko drugi ne ponovi moje greške. ja sam sretan. Preživio sam, ali većina njih umire, ne shvaćajući zašto i zbog čega, nanoseći strašne duševne rane svojim najmilijima.