Dosada i očaj grada n (nastavak).
Sadržaj
Prave se nikada neće sijeći u istoj ravnini, ali u prostoru ovih opcija postoji čitava beskonačnost. Životi, sudbine ljudi. Sve će to dovesti samo do zaborava u dužini od ničega.
Poglavlje 5 „Stablo koje raste iz voća. San"
Svi je žele pohvaliti i svi to rade. Svi žele pohvaliti, ali rezultat je užasno, eklatantno laskanje. Ne, nisu klokani slinavci. Samo što se niti jedna prijateljska recenzija neće shvatiti ozbiljno, već kao još jedan ismijavanje. To je kao s riječju "oprosti", kad se čovjek toliko često ispriča da bit same isprike ostane neshvatljiva. Međutim, svaka će riječ izgubiti svoje značenje ako se pretjerano koristi. Kako god bilo, riječ je o umjetničkoj izložbi na kojoj je Butterfly izložila, prema njezinom mišljenju, najbolji rad. Naravno, kao i svaki drugi umjetnik u svom mjestu, smatrala je svoju kreaciju genijalnom. Ova zabluda je prilično česta u njihovim krugovima. Upravo u tim krugovima sve gubi bit, u njima nema smisla i logike, prosudbe se donose niotkuda, a zaključci se temelje na razmišljanju petomjesečnog djeteta, međutim, ne želim omalovažiti duhovitost potonjeg..
Sa strane života: ljudi izgubljene generacije
Nakon duge večeri ispunjene vulgarnim komplimentima, laskanjem i uglađenim salonskim frazama, Butterfly se popela u svoju sobu, naredila svojoj pomoćnici da prikupi stvari, a također ga je upozorila da sutra idu vlakom u grad N.
Poglavlje 6 "Kasnimo?"
- Probudi Juliju!!! Probudi se!!! Prespavali smo, dovraga!!!
- Ovo cvijeće je tako lijepo zimi ..
- Julia, čuješ li me??? Spavali smo!!! Ustanite i obucite se brže! Uzet ću putovnice i karte.
- Sunčani zeko trči po nebu ..
wow! Već je pet sati navečer! Koliko smo spavali? Iako nakon tog noćnog razgovora to nije iznenađujuće. Izmorio nas je. Iscrpio sam to, koliko je to bilo moguće, razgovorom koji prvo izaziva histeriju, pa plač, smijeh, opet histerija, opet plač, pa opet smijeh. Razmišljat ću o tome kasnije. Sada je glavna stvar uhvatiti vlak. Jebeni vlak. Ali prvo su htjeli ići autom. A zašto je pukla kad nam je bila najpotrebnija?. Kako to zovu - Murphyjev zakon?..
- Uzeo si karte?
- Uzeo sam, uzeo sam. Jesi li spreman?
- Ne još. Moram otrčati na WC.
- Idemo brže..
Da... A sada moramo ići vlakom. ne sviđaju mi se. Ne volim pijane, zadimljene aute, ne volim ružne konduktere, ne volim to što kad pogledaš kroz prozor, nemaš na što nasloniti ruku. Također se ne mogu sjetiti broja pretinca. Čak iu djetinjstvu, jedan slučaj je bio kada sam noću išao na WC, a onda sam tražio svoj kupe i na kraju ušao u tuđi ..
Kako planirati svoj odmor
- Sve. spreman sam. Trčao.
Taksi koji sam jučer naručio sad nas je nestrpljivo čekao na ulazu i čim smo izašli par puta je kihnuo i zazveckao s pokvarenim motorom. Kako još voze?.. Bacivši torbe u prtljažnik, sjeli smo na stražnje sjedalo i, zalupivši vratima, odjurili na stanicu.
Stvarno nisam htjela zakasniti. Dva mjeseca smo planirali ovo putovanje. Čudno, ali u svojih dvadeset godina rijetko sam izlazio iz ovog grada. Jedva da znam što je iza toga. Ne znam kakav je život, kakvi ljudi. U svakom gradu, u svakom selu, u svakom razrušenom selu ljudi su drugačiji, čak i ako žive par desetaka kilometara jedni od drugih..
Ovo mi je jako zanimljivo. Postoji veliki grad kao što je naš npr. On ima svoj život. Ljudi u velikim gradovima su drugačiji. Oni su lijeniji, samozadovoljniji i bezobrazniji. Manje društven i gostoljubiv. U manjim gradovima je drugačije..
Mislim da tempo života ima puno veze s ponašanjem ljudi. To pak ovisi o značaju samog grada. Bio prijestolnica ili ne, može biti kulturno, usput rečeno. Prisutnost tvornica, podzemnih željeznica, zračnih luka - sve to nekako utječe na ponašanje ljudi.
Igra "Ovo ili ono": 250 pitanja za igru
Poglavlje 7 "Smrt anđela"
Julia me povukla za rukav:
- Pogledaj Pogledaj! Leptir je uletio u salon, kako je lijepo ..
Okrenuvši glavu, ukočio sam se od užasa. Ogromna prikolica jurila je prema nama..
U tom trenutku za mene je vrijeme stalo. Vidio sam kako se ogromna rešetka polako zarila u bok našeg taksija i stisnula staklo na nas. Vidio sam kako je presvlaka pukla pod silom željeza za savijanje.Vidio sam kako su vrata postupno počela pritiskati njezino krhko tijelo u sjedalo. Nisam je mogao spasiti. Ali vidio sam..
Onda se sve polako počelo odmicati. Sada već primjećujem tijelo taksija s crnim i žutim stanicama. Krajičkom oka hvatam krovove visokih zgrada, tmurno stoje i stvaraju vječnu sjenu. Vidim potok središnje fontane... Da. već sam vani. Letim ... letim i čujem ljude kako polako vrište. Vidim njihova lica kako lete kraj mene. Ja sam na paradi. Pored mene hoda četa vojnika i čizmama im otkucava nešto sumorno. Lica su im siva i puna očaja. Shvatili su da anđeo umire, možda posljednji ..
Za mene više nije bilo ničega. Ležao sam na pločniku poluotvorenih očiju i vidio oblake kroz koje se sunčeva zraka jedva probijala. Njegova je aureola bila krug zatvorenih lica, grimasa i nesuvislo pomicanja usana. Tisuće prstiju formirale su neku strašnu mrežu.
Život te nije pripremio za ovo. S čime ćete se suočiti u odrasloj dobi?
Netko je rekao da brojim do deset i nakon par sekundi sam se onesvijestio.
Poglavlje 8 "Zbogom"
- Pozdrav draga moja. Znam da si nevin. trebao sam umrijeti. Ovo je moja sudbina. Ovo je moja žrtva. Znam da sada ne možeš pričati. I nije potrebno. Slušaj me samo, slušaj zadnji put..
- Sanjao sam te noći. Tada nisam razumio njegovo značenje, ali sada mi je sve postalo jasno. Vidio sam sliku. Prikazuje trudnu ženu, fetus sjedi u samadhi pozi, a drvo raste iz njegove glave. Njegova je kruna, takoreći, podijeljena na dva dijela. Na lijevoj strani grane su glatke i tekuće. Njihova sočna boja mesa umiruje i opušta. Oni stvaraju prekrasan uzorak, obojen zrelo crvenom bojom. S druge strane, istina je upravo suprotno. Kvrgavi štapići koji strše na sve strane su crni i beživotni..
Ovo platno je naslikao Butterfly. Simbolizira naš svijet. To je naš svijet, i ako ovo platno ne postane, onda sve ostalo neće postati s njim..
Sve će se dogoditi u petak..
Na staru stanicu na koju smo išli, naš vlak će stići vlak. Ista platforma i staza. U ovom će vlaku biti Leptir. Morate pronaći nju i sliku. Moraš ih zadržati. Sve ovisi o tome. Shvaćaš sve ... To sam ti morao reći, A sada je vrijeme da se oprostimo ..
- ..
- ..
- ..
- Nikad te više nećemo vidjeti... NIKADA! Znaš, prije nisam vjerovao u ovu riječ..
- ..
- ..
- ..
- Doviđenja moj prijatelju. Zbogom moja ljubavi. Da te više ne vidim.
Kako život učiniti pozitivnijim i sretnijim?
Poglavlje 9 "Jedan dan dug život"
Nakon nesreće dugo sam dolazio k sebi. Ležao sam na krevetu i nikako nisam mogao razumjeti: da li mi se sve to činilo, ili je stvarno. Ali kad sam se sjetio tog događaja, tijelom mi je prošla trema, a srce mi je ludo lupalo. Jedno sam sigurno znao: do smrti ću doći na stanicu i čekati baš taj vlak..
I tako je bilo svakog petka. Isprva sam stvarno vjerovao. Vjerovao sam da su ova slika i leptir stvarni u vlaku. Slika je u redu, ali nisam razumio kako ću pronaći ovo neshvatljivo stvorenje lepidoptera.
Upoznao sam jednog carinika i sva prtljaga je uvijek prolazila kroz mene. Velikodušno sam platio i nije ništa pitao. Dan za danom, tjedan za tjednom... Mjeseci, godine... Svaki petak sam bio tamo. Svi su me radnici na stanici poznavali iz viđenja, svi lokalni beskućnici koji se ovdje stalno motaju..
Tako je prošlo više od jedne godine. Nisam se više ničemu nadao. Upravo sam završio s ispijanjem ostataka dugo hladnog čaja.
Poglavlje 10 "Meki dodir"
Sve je počelo kao i obično. Ujutro me boljela glava, vrijeme čini svoje. Dalje topla voda. Pjena. Britva. Hladna voda. Ručnik. Tkanina. Cipele…
Bombardirao sam sve dok nisam shvatio da ako se ne zaustavim i odmorim sat ili dva, onda će mi oči jednostavno eksplodirati.
Jer me ovaj život nije pripremio
Danas je bio petak. Navečer na kolodvor, pa spavanje, pa par vikenda. Iako kod mog posla to nije toliko važno. Svaki dan si mogu napraviti slobodan dan. Ali ugodnije je opustiti se sa svima. Idi sjedi u park, gledaj djecu koja se vesele s njihovim dosadnim majkama. Igrajte šah s stalnim gostima. Kupite svježe novine na kiosku i, sjedeći na klupi, u sjeni drveća, uživajte u tišini..
Na stanicu sam stigao početkom šestog. Dosta rano. Lutala sam po čekaonici i otišla do meni dugo poznatog mjesta. Vlak je došao na četvrti kolosijek, drugi peron. Došao u sedamnaest i pedeset tri. Stajala sam i čekala ga. Već sam nazvao carinika i sve dogovorio.
Začuo se zvižduk dizel lokomotive, a glas iz zvučnika najavio je njezin dolazak. Polako, polako, vlak se približavao i, zaustavivši se u slijepoj ulici, trgnuo se iz pritisnutih kočnica.
Odjednom mi je oči preplavila jarka, zasljepljujuća i nepodnošljivo rezuća svjetlost. Bilo je toliko neočekivano da sam, gotovo pavši, zgrabio stup i, sagnuvši se na pola, pokušao doći k sebi. Malo po malo moje su oči počele vidjeti. Isprva samo odsjaj, nejasan, mutan. Tada sam počeo razlikovati boje. Nakon što sam lupio kapke, navlažio sam oči i, zatvorivši ih, potpuno ih otvorio.
Stvari koje možete raditi na ulici sami ili s prijateljima? 70 uličnih avantura
Ono što sam vidio dovelo me do tako jasne i čiste svijesti, koju Einstein vjerojatno nije imao ni kad je otkrio svoju teoriju relativnosti.
Ispred mene, na asfaltu, na ovom poprskanom i ugaženom asfaltu, sjedio je Leptir. Na krilima su joj bili neki uzorci, ali jedva sam ih mogao razlikovati. Ispružio sam ruku i Leptir je, mašući krilima, sjeo na moj dlan. Približio sam ga svom licu i konačno sam mogao razlikovati one nerazumljive šare na krilima.
srce mi se stisnulo..
Pogovor
Svakim danom glava me sve više boljela. Bilo je sve više napadaja. Za sve je kriv tumor. Čini se kao da postoji već dugo vremena. Ona je rasla, rasla i sada postavši nešto neovisno i sposobno održati život u sebi, rodila je ovaj ludi svijet. Ovaj grad. To je ona. Ništa više ne razumiješ, živiš u paralelnoj dimenziji. Prave se nikada neće sijeći u istoj ravnini, ali u prostoru ovih opcija postoji čitava beskonačnost. Životi, sudbine ljudi. Sve će to dovesti samo do zaborava u dužini od ničega. Sat je ponoć i jedna minuta. Ova minuta je fantastično duga kada se razbije na beskonačno male razlomke. S ove točke gledišta, ne razlikuje se od sata, dana ili godine, jer se svako razdoblje može podijeliti na dijelove, dijelovi su toliko mali da ni njihov zbroj neće dati ništa. I kada zrnca vremena postanu minute, sati, dani?..
Na što se možete kladiti?? Kladite se s djevojkom ili s prijateljima
Rečeno mi je da je sada početak prvog. Glava je slabo shvaćena. Svijet postaje mutan i blijede. On je očajan. Čeka ga smrt. Ujutro se u njemu nitko ne budi. Nestat će. Kako će misao koja leti o njemu nestati..
ILI NE? Autor: Anton Shakal
