Ponekad mi…

Ovaj tekst za vas neće biti otkrovenje u vezama, ali možda će vam pomoći da shvatite nešto nedostižno. Nešto važnije i bitnije za tebe, što si u svojoj duši već znao.

Ponekad ljudi traže cijeli život, a ponekad ga pronađu u jednom danu..

Ponekad čekamo, čekamo, čekamo, a ponekad natjeramo nekoga da nas čeka.

Ponekad plačemo od smijeha, ali u zadnje vrijeme se sve češće smijemo da ne zaplačemo.

Ponekad stojimo ispruženih ruku prema vjetru, upijajući svu energiju njegove neobuzdane slobode, a ponekad, zatvorimo kapute i čvršće zavežemo šal.

Ponekad se smiješimo suncu, stavljajući lice na njegove tople zrake, a ponekad stavljamo ogromne sunčane naočale, pokušavajući se sakriti ili sakriti.

Ponekad sretnemo nekoga, i čini nam se - to je zauvijek, a ponekad se ispratimo i shvatimo da tako treba biti.

Ponekad težimo komunikaciji, širimo krug poznanstava, žurimo negdje, žurimo nekome, a ponekad samo želimo zatvoriti oči i ništa drugo nije potrebno.

Da, i u pravu je onaj koji kaže da su svi ljudi rođeni usamljeni. Doista, sami smo. Pa čak i okružen milijunima bljeskalica, fotoaparata, svjetlucanja i šika, možete biti najusamljenija osoba na svijetu, a kada dođete kući, pasti na savršeno namješten krevet sa svilenim jastucima i zaspati, ili možda zaplakati, od prenaprezanja i osjećaj potpune moralne devastacije.

Kratke činjenice o ljubavi. Psihološke činjenice o ljubavi

Ponekad se skrivamo pod krovovima, tendama i suncobranima, skrivajući se od dosadne kiše, a ponekad molimo Boga da ova kiša nikad ne prestane, i hodamo zabačenih glava u nebo i šamaramo bosi po lokvama i osjećamo apsolutna neovisnost od ljudi i beskrajna povezanost s prirodom.

Ponekad nam je lakše reći “ostavi me na miru”, a nakon toga ti počne tako apsurdno nedostajati osoba koja je “gnjavila” i želiš pitati “vrati mi se, molim te”, ali izgovorivši ovu frazu u sebi, odlučiš to naglas zvuči još gluplje i šuti, čekajući.

I svi mi uvijek nešto čekamo ... autobus na stanici, plaća, novi film, ili ponekad glazbeni disk, ili čekamo rezultate ispita, ili čak možemo čekati dijete, ili nešto globalnije, poput kreativne inspiracije. Čekamo da padne snijeg, a onda, kad konačno postane toplije, čekamo goste, čekamo rođendan, ili Novu godinu, ili neki drugi praznik ... ili ... ili ... ili recimo da će se tvoja polovica vratiti, popeti se na tvoj pod, pritisnuti tvoje zvonce i zagrliti te kao prije, kao da se ništa nije dogodilo..

Nekad jako želiš izraziti sve što vrije, a ponekad, da bismo se razumjeli, samo treba šutjeti o toliko toga zajedno.

Djevojka sjedi na vratu. Zašto ti treba čuvana žena?

Ponekad isključimo sve telefone, da nam nitko ne smeta, a ponekad sjedimo, okruženi telefonskim slušalicama, i ne možemo disati, drhteći od nestrpljenja u iščekivanju jednog jedinog poziva.

Ponekad možemo oprostiti cijelom svijetu, ma koliko nas uvrijedio... A ponekad je tako teško oprostiti čak i sebi..

Ponekad smo tako ponosni na sebe ... A ponekad ne znamo gdje da pobjegnemo od ovog ponosa i ne usuđujemo se prvi pružiti ruku ..

Ponekad nas srce toliko zaboli od razočaranja da smo spremni zauvijek se odreći ljubavi, potajno se nadajući da će nas druga polovica ipak naći u ovom ludom svijetu da zajedno pjevamo i plešemo s oduševljenjem.

Ponekad se osjećamo tako pametno, s velikim životnim iskustvom... A ponekad, zaboravljajući sebe u sjećanjima, sanjamo o povratku u bezbrižno djetinjstvo..

Ponekad, gledajući unatrag, primijetimo kako vrijeme brzo prolazi, a ponekad se minute vuku toliko dugo da se čini kao da je prošao cijeli život..

Ponekad smo na putu do uspjeha spremni na sve, bez obzira na zdravlje, vrijeme ili voljene osobe... A ponekad se čini da smo se spremni odreći postignuća cijelog života zarad jednog dodira naša voljena ruka, jedna nezaboravna emotivna ispovijest, jedan nježni obiteljski uzdah, očaravajući pogled, tajanstvena noć. Jedan trenutak koji toliko želite da stanete, doživljavate iznova i iznova... I barem jednom u životu uhvatite pticu koja lebdi visoko, visoko u nebo, čije je ime Sreća.

Kako napraviti prvi korak prema djevojci, prema savjetima djevojaka

Ponekad vučemo, vučemo, vučemo, a onda je odjednom prekasno. A srce, prekinuvši se, odleti nekamo dolje.

Ponekad očekujemo burne strasti, kao u ljubavnoj priči..

...i ponekad je dovoljan jedan poljubac da osjetiš svu nježnost, pa čak i strast..

Ponekad sve uvjeravamo da mi uopće nismo bili inicijator, te da smo apsolutno u svemu pošteni i u pravu. I krivimo sve i svakoga za sve smrtne grijehe, samo a da se ne upišemo na ovu listu, a onda odjednom shvatimo da smo mi krivi za ono što se dogodilo.

A onda, kada nema vremena i energije da nešto promijenimo, mi momentalno spustimo ruke, i pognute glave, povučemo se ili dva, i kukamo kako smo jadni i nesretni, i kako grozni, loši i općenito gadni, umjesto da se borimo za svoju sreću, jer ne postoji riječ "nikad", a sve je u ovom životu moguće, čak i letovi u svemir, nije da jest i na kraju krajeva mi smo sami kreatori svoje sudbine i ako ne mi, tko će onda napraviti prvi korak za SAD.

A kad odemo, nikad ne odemo do kraja, a djelić sebe ostavimo onome s kim se opraštamo.

Gdje upoznati dobru i normalnu djevojku?

Nekad idemo spavati u devet, a nekad ne spavamo po dva dana.

Ponekad se oblačimo u najluksuzniju odjeću, a ponekad se dotjerivamo i po nekoliko dana u istoj majici u kojoj spavamo.

Ponekad se umotamo u deku i još se ne možemo ugrijati, jer nam zapravo nije hladno vani, nego tamo, unutra, u srcu.

Ponekad ... ponekad samo trebamo nekoga zagrliti i čuti samo tri riječi "Sve će biti u redu", zaspati i zamoliti nekoga da ostane, a ne da te ostavi na miru.

I ponekad, kada odlazim, stvarno želim da me se zamoli da ostanem ... ostanem zauvijek ..