Epizoda.

Duboko u sebi imam osjećaj da ću imati sve... Izađi van. Nasmiješi se suncu. Jebi se sa svima i uživaj u ovom jebenom nevjerojatnom životu.Priča.

Poglavlje 1 "Dubina"

- Kao i obično?
- Da.

Obično je to bio viski. Viski dok nisam počeo da se zaboravljam, ali sam i dalje normalno razmišljao. Ovo je moj bar. Već dugo idem na to. Poznajem ljude, manire. Jelovnik se dugo nije mijenjao..

Lijep bar..

Osvijestila me noćna svježina grada. Misli su postale malo jasnije. Lutao sam ... svjetla. Zaslijepi me. Omamljuje urlik motora. Osjećaji su se nevjerojatno pojačali. Ali slika je mutna, nejasna. Osjećajući se kao da ste u drugom svemiru, ovdje ste stranac. Nitko te ne vidi, ali ti ih sve vidiš. Ali nije važno. Nije važno. Jer ovdje se više ne živi, ​​ne ide, ovdje se ne diše. Ovo nije tvoj zrak, nije tvoja odjeća. To nisi ti. Ovo nisu svi oni. Nebo... kako čisto. Kako divno. Na tamnoplavom platnu vidljive su bijele zvijezde, koje nisu prigušene gradskim svjetlima. Mala, ogromna srca gore s milijardama vata. Spaliti sve! Spalite sve! Sva živa bića okolo! Nesnosna vrućina ljubavi! Toplina života... Gori, gori te iznutra..

Zašto se isplati živjeti? 33 stvari za koje vrijedi živjeti

A onda je sve potonulo u moj ludi svemir. Vrijeme je stalo i pao sam u podsvijest. Nisu uspjeli lutati tim hodnicima s tmurnim prigušenim svjetlom, bljeskajući živinim lampama i pokazujući svoje nekada bijele i cijele, a sada prljavo pocrnjele i polomljene pločice, brižljivo postavljene od prirode pri rođenju.

Poglavlje 2 "Svemir"

Sjedeći u autu, pušio sam cigaretu i gledao zalazak sunca. Opušteno, u fotelji, gledao sam kako sunce, već umorno nakon radnog dana, uranja u ocean, obasjava nebo nijansama crvene i ono, prelamajući ih, obasjava nježnim pastelnim tonovima. Vjetar se igrao kosom. Čuo sam šum valova koji se razbijaju o lukobrane, čuo sam vodu kako šapuće sa mnom, pa uporno nešto dokazuje, jurca po pijesku, pa se uz šuštanje vraća natrag, pa opet da se vraća, kotrlja kamenčiće s mjesta na mjesto i oštri veće kamenje sa svojom žilavošću razasuto duž obale. Bliži se usamljena noć. Grad je obavijen svojom tamom. Osvijetljeno je njezinim svjetlima. Koliko sam puta sam s njom. Uskoro ću popušiti cigaretu. Popit ću malo pića. Upalit ću motor i prekinuti u potrazi za nekom pijanom ili narkotičkom opijenošću, da zaboravim svoju samoću, a onda mrziti sebe zbog činjenice da mi život ne znači ništa, zbog činjenice da se ne dam prokletstvo za bilo što već dugo vremena. Mrzim što sam svoju ženu poslao u pakao jer sam bezosjećajni egoist i gad... Ili jednostavno zaspim u autu. U usamljenom autu na plaži, bježeći sa mnom od svega što mu je godinama dosadilo. Zaspati u noćnoj melankoliji, grleći ne NJENO lijepo tijelo, već neki jastuk natopljen ženskim sokovima i parfemima. U snu ću vidjeti svoj život, pun nekakvog ljepljivog mentalnog blata i neostvarenih snova, ali ne lišen šarma i sretnih trenutaka..

Prazan bezvrijedan život. Kako početi živjeti u potpunosti?

Probuditi se sutra, ne sjećajući se gdje si bio, bolne glave, vidjeti nepoznatu ženu u blizini, uzeti cigaretu, zapaliti cigaretu, malo se nasmiješiti i pomisliti da cijeli ovaj život ide u pakao, da više nema taj šarm, ta intriga i romantizam koji su tako voljeli veliki pjesnici i pisci. Polako puzi iz kreveta, pronađi odjeću i navuci hlače, spotakni se o nešto, probudi ženu. Laganje o tome da trebaš ići na posao, da već kasniš ili smisliš nešto originalno u hodu, kako ne bi izgledao kao prostak. A ova žena, shvaćajući sve, uzdahnut će i po stoti put, uvjeravajući se, pomislit će u sebi da prave ljubavi nema i da se njen majčinski instinkt nikada neće ostvariti i suzdržavajući suze, vodi do vrata i ljubi zbogom, u nadi da ću povratiti posljednji pogled..

Cijeli dan, komunicirajući s nekim i rješavajući manje probleme, sjećanje neće biti ismijano, zauzeto drugim stvarima, ali čim sunce počne tonuti nad horizontom i prve sjene padnu na ovaj prokleti grad, podsjetit će na sebe , podsjeti na bolno što muči. Čini da rane nikad ne zacijele. Znam - to je potrebno, jer ako je drugačije, onda će srce jednostavno umrijeti, a s njim ću i ja umrijeti.

Kako ukloniti zlo oko i štetu?

Poglavlje 3 "Sjećanje"

- Sjećate li se kako smo plivali u oceanu pod zrakama zalazećeg sunca, a zatim pili viski, grijući se njime i jedni drugima tijela? Zapamtite taj fini, fini pijesak? Sjećaš li se boje tog neba? Sjećate li se tišine i veličanstvenosti oceana? Sjećate li se naših razgovora o budućnosti? Lijepi naši snovi? Bili su takvi jer smo se voljeli i sve što smo zajedno radili bilo je isto. Bilo je divno. Kao te večeri... Najveselija večer.

Jedini koji sam živio. A onda je sve otišlo k vragu. Još uvijek nisam shvaćao što je razlog, je li to moja nepažnja, ili strah da ću sve pokvariti, ili nešto treće. Vjerojatno smo tada došli do najvećeg užitka, dalje nije bilo ništa... Odletjeti, pasti kao kamen, razbiti meko kuhano, da bih kasnije, ležeći razmazan na asfaltu, zapušio i pomislio da je moj prokleti život imao barem neko značenje, imao mrlju jarke boje koja je izletjela iz kista Velikog Stvoritelja. I ostao si tamo. Ostao na nebu. Za vječnost ni milijun godina ne znači ništa, što reći o nekoliko desetaka.

Držao sam je za ruku.
- Želiš li da ti nešto kažem?
- Da. Sigurno.
- Jednom sam imala menstruaciju kada mi je bilo jako loše. Cijeli dan sam sjedila doma. Nisam želio nikoga vidjeti, a još manje čuti. Svaki dan sam psovao, psovao sa svima: s roditeljima, s prijateljima, s poznanicima... Često sam imao napade bijesa, bespotrebne suze... Samo sam htio biti sam, ali oni su htjeli biti blizu. Ali ne ti... Znaš, ne bih mogao više ovako. Imao sam samo jedan izlaz. I otišao sam na most ... Željeznički most ... Čvrsto sam odlučio okončati svoj život. Ubij je. Nisam mogao drugačije! Nije bilo drugog izlaza! I tako sam stajao s laktovima na rukohvatu i čekao vlak. Bilo tko, nije važno..

Imate svoj posljednji život, koji se postupno završava, ali ga niste razumjeli

Zašutjela je. Čulo se njezino disanje. Spuštenih očiju, sklopljenih dugih trepavica, pritisnula se uz mene. Tako smo stajali zajedno nekoliko minuta.
- Što se dogodilo sljedeće?
- Onda sam vidio vlak. bio sam spreman. Spreman umrijeti... Htio sam skočiti, ali onda je zazvonio telefon. I znaš da si to bio ti.

Poglavlje 4 "Izdah"

Na licu joj se pojavio slatki osmijeh, stvarajući jednako slatke rupice na obrazima. Smeđe su se oči smijale, ponekad se skrivajući iza dugih trepavica, ponekad pokazujući očaravajući sjaj. Takav se sjaj rijetko viđa. To je u ljudima čiste duše, nade ili djetinje radosti, spoznaja da je život lijep. Dolazi sa sposobnošću da vidite samo pozitivne stvari u svijetu oko sebe, ili dolazi samo nakon dobrog seksa. U svakom slučaju, on joj je jako pristajao.

- Ništa, ništa, pij. Trebaš ga sada.

Doista, kava je bila od velike pomoći. Nakon stanke nastavila je:

- Znate, ja mislim da bismo barem trebali pokušati živjeti ovaj život drugačije od svih. Uostalom, uvijek možete doći na svakodnevne tračnice dnevnog teretnog vlaka. Što bi moglo biti lakše? Što kažete na izlazak na stazu, podizanje ruke i prepuštanje sudbini, uživanje u opojnom okusu slobode i boravak u nepoznatom koji neprestano privlači. Što je od toga postalo?

Što treba učiniti mladi?

- A vi poznajete puno takvih ljudi? Svi današnji odrasli nekada su također bili buntovni sanjari. Htjeli su i plesati.

- Da, u pravu si. Ovo je sukob. Sukob između divlje zvijeri i domaće mačke. Živi dobro u toplini i udobnosti. Ne brine ništa. Od dosade počinje debljati, tupa, nestašna. Divlja zvijer nema vremena za ovo, ima drugačiji život. Svatko bira za sebe. I ovdje nema pravog izbora, nema pogrešnog. I ne volim sredinu. Živite između slanog i slatkog, crnog i bijelog. Živite između bogatstva i siromaštva... Oprostite... I sami znate da se sve zna u usporedbi. Nikad ne znaš koliko si visoko poletio dok ne padneš. Ova istina je stara koliko i svijet.

- Slušaj, tko si ti?

- JA SAM?.. Glupo... ja sam tvoj život. tvoj sam.

Sama... Kako lijepo. Kako tužno i beznadno zvuči ta riječ. Sve upareno. Čak i čizme. sam sam. Dosada. Loša sreća. Ja... što se dogodilo? Pusti neku pjesmu, žutu ili narančastu. Ili možda siva ili crna. Postavite raspoloženje. Izaći ću na ulicu s mišlju: "Kako mrzim sve". Ali ne onom pravom mržnjom, nego zaštitom od svih, shvaćajući u duši da je život ipak lijep. Ali skrivam ovu misao. Toliko duboko to skrivam da nitko ne zna za nju. Skrivam to kako bih bio slobodan od odnosa, od boli, od nerazumijevanja.

Kako pronaći avanture na petoj točki?

Danas je lijep sunčan dan. Sunčane naočale skrivaju moje oči od sunca i ljudi oko mene. Zatvori oči, dušo moja. Skrivaju moju prošlost od stranaca. Htio sam ispričati priču o svom životu, ali se ispostavilo da je to neka vrsta zabludnih misli, nekoherentnih i zbunjenih jedna s drugom. Počinje novi dan. Nova prilika da postanete bolji. Koliko će ih još biti? Ili možda ovaj zadnji?.. Unatoč tome što sve ne ide kako sam želio, ne očajavam. Duboko u sebi imam osjećaj da ću imati sve..

Izađi van. Nasmiješi se suncu. Jebi se sa svima i uživaj u ovom jebenom nevjerojatnom životu.