Fenomen slike "agapit pečerski".
Od 12. do 25. veljače 2011. ova izložba fotografija održat će se u gradovima: Donjeck, Vinnitsa, Odesa, Moskva, Sankt Peterburg, Prag i Minsk.
Izložba slika Anastazije Novykh "Agapit Pečerski", koja se održala 16. siječnja 2011. u gradu.Kijev, ostavio je vrlo snažan dojam na mnoge ljude, uključujući i mene. Pozitivan naboj i dubina koju sam dobio nakon posjete izložbi zadržali su se do danas. No, ako sam prvih dana nakon neobične izložbe jednostavno uživao u ovom nevjerojatnom stanju svijesti, prazniku dobrote i vječnosti, onda je nakon čitanja materijala izložbe, ljubazno ustupljene od izdavačke kuće "Lotos", zanimanje struke novinara je skočila u mene u mnogim detaljima izložbe, što mi je u početku nedostajalo, baveći se svojim najdubljim osjećajima.
Pregledavajući fotografije s izložbe, skrenuo sam pozornost na neobičan fenomen slike. Agapitov pogled, kao i sama njegova slika, neprestano su se mijenjali! Štoviše, čak i kada je fotograf snimio snimke s drugom zakašnjenjem, a iz njih je bilo jasno vidljivo da ljudi nisu imali vremena ni napraviti nikakve pokrete, a na svim fotografijama Agapitove oči bile su drugačije! To se jednostavno ne uklapa ni u jedno logično objašnjenje. Štoviše, kada sam pogledao slike slike "Agapit Pečerski", snimljene iz različitih strana i kutova, stekao sam dojam da u nekim slučajevima slika prikazuje mladića s istim iznenađujuće živahnim očima, u drugim slučajevima ? sjedokosi starac, u trećim slučajevima ? zreo čovjek.
50 životnih pravila koje sam naučio do svoje 50
Kada sam se upoznao sa zahvalnim odgovorima različitih ljudi koji su nakon izložbe poslani u redakciju lista Pantelejmon Iscjelitelj, kao i Izdavačku kuću Lotos, shvatio sam da su mnogi vidjeli sličan fenomen! Neki od njih poslali su i svoje fotografije snimljene mobitelom, fotoaparatom tijekom izložbe. Agapitov pogled, a to je tehnika zabilježila, doista se promijenio! Bio je strog, pa ozbiljan, pa nasmijan, gledajući izravno u objektiv, kao posebno za fotografa koji pokušava snimiti povijesni snimak iz zadnjih redova posjetitelja. Bile su fotografije na kojima su se Agapitu pojavile suze u očima. U recenzijama ljudi našao sam potvrdu za to. Štoviše, pronašao sam snimku na kojoj Agapit gleda u stranu, odnosno u publiku koja mu je bila s desne strane.
Postoji još jedan opći neobjašnjiv trenutak, o čemu pišu različiti ljudi koji su na izložbu došli iz gradova i sela Ukrajine, Rusije, Bjelorusije i drugih zemalja. Mnogi ljudi primjećuju da je Agapit sa slike gledao isključivo njih, pa čak i šutke "komunicirao" s njima, bez obzira na to jesu li bili blizu portreta ili daleko. Riječ je o apsolutno neobjašnjivom fenomenu, koji, očito, graniči s još uvijek nepoznatom razinom stvarnosti čovječanstvu!
Fenomenalna činjenica, o kojoj sada intenzivno raspravlja cijela internetska zajednica, koja voli rad Anastazije Novykh, su neobične manifestacije na slici "Agapit Pechersky". Sve zanima što se krije iza Agapitova portreta?! Mnogi su primijetili da se u blizini riječi molitve, ispisanih zlatnim slovima, nalaze obrisi koji izgledaju kao list s neobičnim tajnim pečatom. Na internetu je upravo eksplozija emocija o ovome! Mnogi tvrde da je upravo to pergament koji, prema knjigama (pripovijedanje glavnog junaka Senseija), ima nevjerojatnu moć: "oživljava" ikone, liječi ljude. Inače, kako se može objasniti tako neobičan učinak na ljude ove jedinstvene slike?! Uostalom, kažu, nije uzalud organizatori izložbe u opisu portreta naznačili da “neshvatljivo pojačava ono što dominira u čovjeku”. Internetska zajednica primijetila je još jedan zanimljiv detalj ? "Svitak" se nalazi u području solarnog pleksusa Agapita.
Svatko će dobiti ono što zaslužuje
Organizatori izložbe odbili su komentirati ove poruke, budući da su i sami bili ništa manje iznenađeni brojnim trenucima vezanim uz ovu za njih neobičnu izložbu. Slažem se da svatko na slici vidi nešto svoje, čisto osobno. Međutim, tema pergamenta mi se učinila zanimljivom. Namjerno sam prelistavao II, IV svezak knjiga Anastazije Novykh, kao i "Ezoosmos" kako bih vratio neke od redova u svom sjećanju. Što reći o ovome? Naravno, nakon svega što sam osobno osjetio i vidio svojim očima tijekom i nakon ove izvanredne izložbe, počeo sam, naravno, shvaćati mnogo više, ponovno čitajući ove jedinstvene knjige. Ne mogu javno objaviti svoje zaključke i mnogi će od mene, nadam se, razumjeti zašto. To su stvarno, čisto osobni osjećaji i pretpostavke. Ali o tome mogu čvrsto i nedvojbeno reći da se apsolutno slažem s riječima glavnog junaka Senseia ovih prekrasnih, mudrih knjiga: "Ništa nije nemoguće za žednu dušu."!
