Veličina gostola.

Veličina gostola

Informacijskim djelatnicima ugodnije je raditi uz uzbunu, pa su mračne apokaliptičke gluposti jurile sa svih mogućih ekrana i stranica novina i agencija.

Poanta, naravno, nije u tome da je većina stručnjaka praktički poludjela i počela ozbiljno uvjeravati da će i dolar i Sjedinjene Države kao svjetsko financijsko središte pasti u vrlo bliskoj budućnosti. Samo što je novinarima, kao i obično, ugodnije raditi uz alarmantnu ciku, pa sumorne gluposti hrle sa svih mogućih ekrana i stranica novina i agencija.

Nedavno sam napisao bilješku o američkoj ekonomiji. Iako nije bilo posebnog mirisa na gospodarstvo kao takvo. Ali ništa nije bilo važnije, nego kada je napisao. 19. srpnja, usred masovne histerije zbog užasa nadolazećeg neplaćanja. A stvar, naravno, nije u tome da je većina stručnjaka praktički poludjela i počela ozbiljno uvjeravati da će i dolar i Sjedinjene Države kao svjetsko financijsko središte pasti u vrlo bliskoj budućnosti. Samo što je, kao i obično, informacijskim radnicima ugodnije raditi uz alarmantnu ciku, pa su stoga sa svih mogućih ekrana i stranica novina i agencija jurile tmurne apokaliptične gluposti.

Moramo također imati na umu da nema puno idiota u MMF-u, u Europskoj uniji, u Kini i među ostalim ozbiljnim igračima. Ali oni su riješili svoje probleme, vrlo specifične i vrlo daleko od naših s vama, prizemljeni i filistarski. No, buka je i dalje bila u općem informativnom polju, a mogao se steći dojam da će prije samo nekoliko dana, ali tek do drugog kolovoza, "zelenica" biti prekrivena bakrenim lavorom i zatrpavati sve pod njom. s njim. U našem društvu, rastreseno financijskim rizicima i zastrašeno strašnom, dobro pamćenom riječi "default", spremala se jednolična panika.

Priznajem da sam pokazao slabost i, sažaljevajući se prema prenervoznim, odlučio ih smiriti. Napisao sam da se sa svačijim omiljenim dolarom neće dogoditi ništa strašno i možete mirno spavati. Što je ovdje počelo! Naučio sam toliko zanimljivih stvari o sebi..

No, treba priznati da je i među mojim najnasilnijim klevetnicima malo tko inzistirao da će se Amerika pognuti točno, kako je najavljeno, drugog kolovoza. Neki su inzistirali na jeseni, neki su priznali da ne znaju točan datum, ali su bili potpuno sigurni u konačni neslavni rezultat. No, najveću ogorčenost nije izazvala ni sama pomisao da Sjedinjenim Državama u dogledno vrijeme ne prijeti nikakva financijska i ekonomska katastrofa, već moja sljedeća rečenica, sasvim usputno izbačena: „Bez onoga što je Kina sada proizvodnje i prodaje, čovječanstvo može bez. Kini će bez ovoga biti vrlo, možda čak i smrtonosno, teško, a ostali će gunđati, naravno, razmišljat će, ali će potpuno preživjeti. Ali moderna civilizacija danas i u doglednoj budućnosti ne može bez onoga što Sjedinjene Države proizvode i prodaju.".

Naš poznati filozof Maxim Yuryevich Sokolov čak je citirao ovu frazu u svom časopisu, dajući joj naslov "Zvuči intrigantno" i potpisavši ispod "Možete li pročitati popis?".

Bilješka je, očito u povodu povišene temperature teme, preštampana u još nekoliko elektroničkih izdanja, pa se rasplamsala ozbiljna rasprava o frazi koju sam već citirao i o još jednoj koja je stajala u blizini, a na kojoj sam i ja ne naglašavati posebno: „Pa čak i najnaprednije tehnologije, pa čak i najnapredniji izumi i znanstvena otkrića, iako još uvijek dolaze iz istog SAD-a, ali čak ni oni nisu glavni izvozni artikl. Ali što je zapravo glavni članak, neću vam sada reći. Jer, u protivnom, potpuno ćemo otići na stranu. Neki to, po mom mišljenju, pogrešno nazivaju "značenjem". To mogu samo vrlo uvjetno označiti kao određeni proizvod trećeg reda i na tome se zaustaviti da se ne zanesem.

Uz objavu popisa tražili su da priznam na kakav proizvod trećeg reda mislim i gdje se može kupiti na svjetskom tržištu. Zanimljivo je da su stotine ljudi počele ozbiljno odgovarati na Sokolovljevo pitanje i citirati liste, od prehrambenih proizvoda do nekih meni niti malo poznatih tehnologija. A netko se čak složio do te mjere da "postoje neke stvari za koje izvan Sjedinjenih Država jednostavno ne znaju, jer su izmišljene u Sjedinjenim Državama i drže se u tajnosti.". To jest, gotovo do točke misticizma složio. I općenito, sudjelovalo je puno ne baš glupih ljudi. Zainteresiranima za ovu raspravu na blogu Maxima Yuryevicha savjetovao bih da pročitaju. Izuzetno znatiželjno.

Zanimljivo, ali nema veze s onim što sam napisao. Nisam nikoga zaintrigirao, nisam se trudio biti pametan i odmah sam naglasio tada, a sada opet naglašavam, da sve što sam rekao nema veze s gospodarstvom u njegovom najčišćem obliku. Dakle, složimo se odmah: iz razloga Hazinu, Leontjevu, u ekstremnim slučajevima - Putinu. Oni će u potpunosti otkriti. Samo pokušavam izraziti neke zajedničke misli i podijeliti svoja razmišljanja.

Još jednom odlučno odbacimo prazne, uglavnom čisto tehničke pojmove koji su u posljednje vrijeme dobili potpuno suvišno, često lažno značenje pojmova, poput BDP-a, inflacije i ostalih gluposti. Pogledajmo to lakše od običnog i zapravo, istina, objektivnije. Uz pad inflacije, naše cijene rastu ubrzano, tečaj rublje jača istovremeno s padom njegove kupovne moći..

Ali počnimo svejedno s onim što se dogodilo u Americi, umorni od svega, upravo s ovom "kronikom ranije najavljenog ubojstva". I kako je sve riješeno.

Ali ništa se, zapravo, kao što sam rekao, nije dogodilo i sve je riješeno vrlo jednostavno. Došlo je do žestokih zakulisnih sporova i pregovora, političari su se tukli među sobom, a lukavi ljudi su se na vrijeme kladili. Kao uvijek i čak gotovo kao i svugdje. S malim nijansama. Glavni alati su nešto drugačiji. Obama je promukao, pokušava doviknuti narodu svim kanalima informacija kako bi izvršio pritisak na protivnike. Nisam im poslao tužiteljstvo, nego sam vikao. I telefoni svih političara su se zagrijali. Ne iz uputa nadležnih – iz poziva birača.

Da, politički teatar, čak i cirkus, ulični performans. Ali kome je to, tko je glavni gledatelj, kritičar i selekcijska komisija s konačnom odlukom? Za čije se simpatije političari glupiraju?

Čak i pod sovjetskom vlašću postojala je slična anegdota. Ali ovaj sam prizor svojim očima vidio petnaestak godina na francuskoj obali, nedaleko od Perpignana. Tu i sada ima ovakvih poteškoća, ali tada su se, moram priznati, konobari, čak i najskuplji restorani na moru, ponašali prema turistima, bilo kome, ne samo Rusima, čak i najmanje Rusima, krajnje bahato, gotovo neprijateljski. Jelovnik je bio samo na francuskom, nazivi jela i proizvoda su isključivo lokalni, a ti su konobari prkosno kategorički odbijali razumjeti bilo koje druge jezike. Čekali su s kamenim njuškama kad jadni turist, u očaju, samo nasumce zabode u neki red s riječju koja mu je apsolutno nepoznata. A evo nekog američkog umirovljenika za mojim stolom, koji je htio elementarnu "ribu", nakon dugog glupog izbora donijeli su sipu posebno odvratnog izgleda, očito nejestivu, za osobu iz regije Oklahoma, od vrsta. Starica je zacvilila, poslana je, a posljednji argument gotovo je histerično iskoristila. Zaprijetila je da će sada, odmah, nazvati i požaliti se svom kongresmenu. Konobari su samo od smijeha padali na tlo.

Ali, zapravo, uzalud su se smijali. Neću sada opisivati ​​mehanizme kojima pozivi američkih umirovljenika svojim kongresmenima mogu uvelike uništiti živote čak i stanovnika i radnika francuskih ljetovališta. Ali i sami američki kongresmeni jako dobro razumiju kako te starice mogu uništiti živote ovih političara.

Inače, ako se ne varam, ovo je scena iz filma "Gradska vijećnica", gdje Al-Pacino glumi gradonačelnika New Yorka. I dođe mu nekakav božanstveni maslačak da mu se na nečemu zahvali i ujedno poziva na mjesečnu čajnu ceremoniju društva domaćih zaljubljenika, eto, damskih romana. Gradonačelnik počinje kimati s licemjernim osmijehom, očito pokušavajući se što prije riješiti dosadne bake, ali u zadnji tren čisto automatski pita koliko ima članova u vašem društvu? A božji maslačak tako skromno pada, otprilike, 769 ljudi. Al Pacino je sjajno odigrao ovu trenutnu transformaciju očiju političara. Dok su se rasplamsali oduševljenim zanimanjem, a on žuri zabilježiti vrijeme i mjesto čajanke. Uostalom, toliko je birača!.. Mada, gluposti, čini se, New York, gigantski grad, znači nekoliko stotina... Nemamo ništa. Svi tamo. Sve samo od ovih stotina, desetica i jedinica. Jedinice su najvažnije. Dobro, prestat ću, inače ću i sam jecati od patetike, a stručnjaci za duboku prijevaru i izopačenost američke demokracije mogu ozlijediti prste vrteći ih dugo oko sljepoočnice.

Ali kakve sve to veze ima s onim što Amerika proizvodi i prodaje?? Da, to je upravo ono što sam opisao, a proizvodi i prodaje. Odnosno, stvara i ostvaruje profit od toga. U najstvarnijem izrazu.

Sve je krajnje primitivno. Hlače, auti, hrana i telefoni mogu sve (naročito talentirane sada ćemo preskočiti, ukratko). Učinite nešto.

Tehnologije, znanstvena otkrića, razvoj dizajna i druge stvari potrebne za nastanak i proizvodnju navedenih proizvoda prve vrste mogu učiniti neke. Neki to rade. Samo u SAD-u sada mogu odrediti koji su proizvodi drugog reda potrebni, koliko su perspektivni i stvoriti uvjete za njihovo puštanje i, što je najvažnije, razumjeti zašto su potrebni i jesu li uopće potrebni. I to nipošto nije primitivno "sisanje mozga", iako se, naravno, događa, ali samo, uglavnom za proizvode druge vrste, a općenito se sada ne radi o tome. Pa čak ni o tehnologijama upravljanja. Pa čak ni o notornoj optimizaciji višekriterijskog izbora. Općenito malo materijala. Ali isto tako ništa mistično. Iako izvana može nalikovati oceanu razmišljanja iz Solarisa. Ali, u stvarnosti, kompleks prilično jednostavnih tehnika za organiziranje društva. To su proizvodi trećeg reda. Kao da tehnologija za tehnologiju, znanost da znanost bude dobro, i sve tako.

Ima ljudi koji grade kuće. Ili ceste. Postoje ljudi koji za to izrađuju crteže, proračunavaju strukture, razvijaju nove građevinske tehnologije, izmišljaju nove materijale, stvaraju znanstvena otkrića na temelju kojih postaje moguć razvoj tih novih materijala i tehnologija. A ima ljudi koji određuju koje kuće, zašto gdje graditi, gdje i kakvu cestu graditi. A usput, ovo je zapravo samo "usput", upravo ti ljudi zarađuju najviše novca. I to ne zato što su oni vlasnici, nego za njih rade proizvođači proizvoda prve dvije narudžbe, nego zato što znaju graditi i projektirati (idealno, to je upravo tako), nego što mogu, graditelji i projektanti ne mogu. Analogija je, kao i sve druge, prilično gruba i približna, ali, evo, tako nešto.

Svi su vikali da Amerika proizvodi samo dolare, da su oni stvarno bezvrijedni, da može tiskati koliko hoće...treba. Što je transparentan postupak za marazm?. Iako je smiješno to što zapravo možete ispisati. A pod određenim uvjetima iu okviru određenih tehnologija, to će se vjerojatno i učiniti u bliskoj budućnosti. Međutim, sada ne trebate ni ispisivati ​​u čistom obliku, sve se u virtualnom svijetu rješava u par minuta. A ako Amerikanci sutra doista glupo odluče jednostavno povećati svjetsku zalihu novca za iznos svog nacionalnog duga, onda se apsolutno ništa neće dogoditi ni dolaru ni općoj ekonomiji. Odnosno, to se neće dogoditi čisto tehnički, niti će roba poskupjeti, niti će se tržišta urušiti. Ali – ne možete. Samo tako – ne možete. Jer će drugo biti potkopano. Puno važnije. Sustav donošenja odluka. A onda će se sve početi rušiti.

Na Dalekom istoku postoje stare deponije ugljena od kojih jedna glavobolja. Naš čovjek je smislio kako izvući rijetke zemne metale odatle (sada postavljam shemu, molim stručnjake za rijetke zemlje da se ne trzaju). Japanci su bili zainteresirani, htjeli su dati novac. Kinezi su se zainteresirali, odlučili su staviti žbice u kotače. Čak su i Australci bili zainteresirani, oni imaju iste probleme i sami su pokušavali nešto smisliti, ali nekako nisu uspjeli. Međutim, naš znanstvenik je još samo na razini ideja, iako obećavajući.

Ukratko, trebali bismo se sastati i sve temeljito porazgovarati. I provode tako laganu sobu za lamanje. Gdje to troše? U San Franciscu. Iako je Amerikancima iz niza razloga ovaj posao upravo u ovom trenutku potpuno na lanterni. Da, čak nisu posebno zainteresirani i ne portretiraju. A ako iz svega ovoga proizlazi nešto razumno i stvarno, i tvrtke krenu stvarati i potpisivati ​​ugovore, tada, najvjerojatnije, te tvrtke neće biti registrirane u Sjedinjenim Državama, a ugovori će ići stranama, a nitko neće vidi poreze tamo. Ali kad se proširi, kongresi o njemu počet će se ponovno sastajati u Kaliforniji. A tu će već biti desetak-dva američkih stručnjaka, a među njima ćemo opet vidjeti Kineze, Ruse, Indijce i, naravno, židovske fizionomije, koji, pokazalo se, već u polovici država vode sveučilišne odjele na ovom području .

Inače, sveučilišta u SAD-u nisu najbolja, pa čak ni najbogatija. A klinike nisu najluksuznije i najnaprednije, a općenito se medicina na Kubi smatra još boljom. Vaughn, Chavez je otišao na Kubu na liječenje. A za pripravnički staž liječnici sanjaju da dođu u Ameriku. Idioti, valjda..

Da, kao da ne zaboravim glavnu stvar. Američki filmovi ne samo da nisu najbolji, nego su, općenito, sranje. Sada to činim bez sjene ironije. Mrzim većinu njihove kinematografije. No, kako redatelj ima malo talenta, sve teži Hollywoodu. I ne treba sve primitivno svesti na novac. Taj novac također nije iz zraka i nije iz državnog proračuna. Naime odatle. Od proizvodnje proizvoda trećeg reda.

I stalno urlamo da Amerika živi iznad svojih mogućnosti, troši više nego što zarađuje, parazitira na cijelom čovječanstvu..

Amerika kao država ne zarađuje baš ništa. Ovo nije korporacija "Rusija". Amerikanci zarađuju. I zarađuju normalno, kako kažu, dovoljno za život. No, kako zarade, blago rečeno, nisu sasvim iste, onda su tijekom postojanja zemlje došli do zaključka da je potrebno nekako malo izjednačiti, preraspodijeliti. Pa i neke opće potrebe, poput vojske i policije. Zato se ubiru porezi. I upravo se ti porezi skupljaju, a ne zarađuju, zapravo već dosta dugo manje nego što troše na opće potrebe. I stoga se stalno postavlja pitanje da li smanjiti potrošnju ili povećati poreze, ili oboje. Ali u isto vrijeme, uopće nema govora o potpunom prestanku zaduživanja i potpunom otplati zloglasnog "američkog nacionalnog duga". Nikome to ne treba.

Amerika je uvijek, za vrijeme bilo kakvih ratova, revolucija i depresija, servisirala svoje državne dugove i plaćala ih. Ali to, općenito, uopće nije iz područja ekonomije. Pitanje je samo stvoriti normalne, ispravne i dobro funkcionirajuće instrumente za ovakvo zaduživanje. S ovim je, zapravo, izašao neki nered. Zašto postoji "neki". Monstruozan nered, istinu govoreći. S tim će problemom morati raditi Sjedinjene Države. Riješi. Ali prvo shvatite kako odlučiti, u koju svrhu i kojim metodama. A onda je sve to uključeno u komplet još jednom za prodaju i još jednom za zaradu.

Na svim našim središnjim TV kanalima jučer je zvučala ista fraza u različitim varijacijama: "Opet se pokazalo kako loše i neučinkovito funkcionira američki politički sustav.".

Oni su Papuansima pokazali kako radi sinkrofazotron. Dugo su se smijali - kakav neučinkovit tor za svinje!

I Putin je rekao... Da, on je, zapravo, rekao da je Amerika paraša. Sve je vrlo logično.

Dakle, SAD će biti dobro? Ne prijete joj nikakvi šokovi, a ona je standard po kojem treba graditi svijetlu budućnost država i naroda? preklinjem te…

Moram priznati da općenito imam prilično pesimističan pogled na budućnost cijelog čovječanstva i, za razliku od čak i najapokaliptičnijih ljudi, ja, u svojoj nevjeri, također vrlo sumnjam u buduće kraljevstvo Božje. Ali o svemu tome drugi put, drugom prilikom i zasebno.

auvasilev.livejournal.com "Privatni dopisnik"

Članci o toj temi