Privremena veza ili konzervirana hrana

Postoje situacije u životu kada se u vezi pojavljuju privremeni suputnici. Mnogi od nas koristili su druge ljude, a ponekad i sami postali privremena opcija.

Kažu da su nekoć zatvorenici koji su bježali iz sjevernih logora sa sobom nosili konzerviranu hranu. Ovu konzerviranu hranu niste morali nositi u torbama za rame. Trčali su pored sebe. Vrlo povoljno, vrlo. Kad se u beskrajnoj tajgi nije bilo od čega profitirati, jeli su konzerviranu hranu. Do posljednje konzerve nije shvaćala da će njezina sudbina biti pojedena. I poveli su je sa sobom samo zbog ovoga. Konzervirana hrana je bila besplatna sa svima.

* * * * *

Jeziv? Pa da. Pa sve je kao u životu. Imate li konzerviranu hranu?

Tamo je. Gotovo svatko u životu imao je takvu konzervu. Otvorite ako dođe glad. Jesti halapljivo. Izbacite praznu staklenku. I trči dalje. I svatko je, sigurno, barem jednom u životu bio sam konzerviran.

* * * * *

Evo Saške. Živi s Anyom. Dvije godine ga čeka s posla, priprema ga za jelo i radi masažu prije spavanja. Ona ga toplo gleda. On misli kada..

Želi dijete. I dalje se nada da će se vratiti bivšoj supruzi koja ga je napustila prije tri godine. Anya sve to vrijeme trči uz bok i ne zna da je samo konzervirana.

Kako ugoditi djevojci u 15, 20, 25, 30, 35, 40, 45?

* * * * *

Ovdje je Lyoshka. Čeka već godinu i pol. Čeka da mu se javi Marinka. I barem ponuditi da zajedno popijemo kavu. Boji se i sanjati više. Zove nekad jednom mjesečno, nekad u dva. A onda osedla svoj Subaru i tri i pol sata juri jezivim cestama. Žuri u drugi grad. Gdje živi Marina. Može izaći i upoznati ga, a može se i smrznuti. Da, ona, naravno, zna da mu treba tri i pol sata da je posjeti. U onim trenucima kada je ipak uspije vidjeti, ona plače u njegov prsluk. Ponovno ju je napustio oženjeni ljubavnik. Marinu baca jednom mjesečno. Ponekad u dva. Onda se, naravno, vraća.

Ponekad se vraća tijekom tri i pol sata koliko Lyoshka juri do Marine. Zato Marina ponekad jednostavno ne podigne slušalicu kad Ljoška dođe.

Ljoška je s njom spavao samo dva puta, prije godinu i pol. Tada je već odlučio da mu je potrebna. Jako jako. Od prve noći. Događa se. Kad se čini da je sve ostalo bez ove osobe besmisleno.

Pa se javlja kad ona zvoni. Ne može učiniti ništa po tom pitanju. A događa se i to. Marina, zasigurno, shvaća da je malo vjerojatno da će iz drugog grada pohrliti k njoj na tri i pol sata isključivo iz prijateljskih osjećaja. Ali ovo je njezina konzervirana hrana. Otvorite ako dođe glad. Jesti halapljivo. Izbacite praznu staklenku. I trči dalje.

Kako poljubiti djevojku?

Međutim, ona je i konzervirana. Za čovjeka koji ga koristi već pet godina, zasjenivši najbolje Marinkine godine, govori o ljubavi, ali i dalje ne napušta svoju ženu..

* * * * *

Ili Ksenija. Mogao je izgraditi život davno. Ali zadnjih šest godina, svakih šest mjeseci, dva tjedna, Vova se pojavljuje na horizontu. Njen Vova. Nju. Umoran od života, opet nekoga zbunio, zaklinjao se da je konačno shvatio, shvatio sve, i nema boljeg mjesta na svijetu nego s Ksenijom pored sebe. Ne nestaje iznenada. Zadnjih dana prije odlaska je izbirljiv, ne voli sve i sve mu nije po volji. Ovih dana Ksenia se skuplja iznutra, jer razumije: on će opet nestati. Ona će čekati, ni ona ne može pomoći. Ona vjeruje da će jednog dana ostati. Ne žuri je uvjeravati u suprotno.

Ponekad će joj se netko pojaviti. Dakle, ništa ozbiljno. Ona zna da je Vovka negdje. Otvorit će Kseniju kad dođe glad. Proždirati će. Bacite praznu staklenku. I trčat će dalje.

Izvor: Ekaterina Bezymyannaya